Piše: Magda PEternek
Volim onu Njegoševu: ‘’Ćud je ženska smiješna rabota, ne zna žena ko je kakve vjere, stotinu će promijeniti vjera’h da učini šta joj srce žudi’’. Vala je tako, i ne pada mi napamet, niti imam pravo da remetim ovu divnu misao. Ono što bih, zapravo, htjela jeste da pokušam da ovu istinu ‘’uperim’’ malo i ka muškom rodu, pa se pitam- može li se i muška glava posmatrati na ovaj način? Mislim da ovaj današnji muškarac i te kako može, i da bi pored stotine vjera promijenio štošta i uradio mnogo krupnije stvari da bi došao do cilja. Namjerno kažem do cilja, a ne do srca, jer ko danas uopšte misli srcu ugađati!? Ciljevi su mnogo ‘’veći’’ i mnogo opipljiviji.
Da se razumijemo, nije mi danas cilj (i ne samo danas) da ‘’šibam’’ po muškim glavama, naprotiv. Upoznala sam vas već sa svojim stavom prema feministkinjama (nisam im dala nijedan glas)... Želim da pronađem način i put ka odgovoru- gdje je nestao čovjek? Bez obzira na pol, na nacionalnu pripadnost, vjersku ili seksualnu orjentaciju? Gdje je nestala ona njegova istina i suština bitisanja?Stara izreka da je čovjek čovjeku- vuk u današnjem vremenu mi, najblaže rečeno, izgleda naivno. Jer, biti vuk, znači i pokazati zube kada treba, zarežati, boriti se. Mora se ponekad biti i ‘’krvoločan’’ (jer život je arena), mora se opstati. Međutim, ja bih danas, ovu izreku mogla, a i hoću da preimenujem, pa će glasiti ovako- čovjek je čoveku - muk. Nažalost, tako je, i ne mislim da ću u skorije vrijeme misliti drugačije. Dakle, već dugo čovjek je čovjeku- niko. Zagubila se i izgubila ljudska riječ iza koje stoje dostojanstvo, poštovanje, pravda i istina. Na krilima lešinara, stuštili su se primitivizam, bestidnost, sramota. Riječ ‘’čovjek’’ počela je da se kruni, osipa i pretvara u prašinu. Ona koja ju je zamijenila i koja je zavladala zove se kratko i gorko- ološ. A ona ne odlazi tako lako, nije u prolazu. Došla je da ostane i da ne pristane ni na kakve uslove.
Kako vapim za Njegoševim umotvorinama, kako pokušavam da se otmem i spasim od tajkuna i porobljivača naših duša. ‘’U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci!’’,grmi Njegoševa misao. Zastanemo li danas pred ovom gromadom istine i zapitamo li se-gdje smo? Ima li nas u tuđoj muci? Ima li junaka među nama, i u nama samima? Znamo li odakle smo, kuda idemo, ko nam dolazi? Znamo li, ili nam se sva pitanja svode na to- a koliko ja koristi (naravno materijalne) imam od toga?‘’Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka’’, odzvanja Njegoševa vodilja! Oslušnemo li njen eho, zacrvenimo li se pred neljudskim sojem, je li nas sramota što nam je čast već odavno zamijenjena brukom? Jesmo li na ovom svijetu da budemo ljudi, ili nam je sve neljudsko postalo preče?‘’Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom’’-upozorava i usmjerava Njegoševa mudra glava. Da li se pitamo-može li išta više da smrdi nego nečovještvo? I da li ga igdje više ima nego u onima čiji su i tragovi i koraci do blata na vlasti? Hoćemo li da nam njihova jedina potreba da tu i ostanu bude sudbina?Ako hoćemo, onda nismo zaslužili prijatne mirise sopstvene slobode, nismo zaslužili pravo na nju.
‘’Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka’ tirjanin na slaba čovjeka, al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvjetlija!’’ Osvešćuje i opominje Njegoševa snaga. Upućuje, stremi ka suštini, ka istini i njenoj jedinoj ideji-da ostane neogoljena i stamena. Da li pokušavamo da nađemo odgovore na pitanja- kakvo je ovo doba, i kakvo je ovo vrijeme u kome prijateljima ne mogu biti prijatelj, a neprijateljima neprijatelj? Ako se duboko nad ovim ne zamislimo, duboko ne odlučimo da mu se suprotstavimo, onda nismo zaslužili da imamo sebe, nismo zaslužili da nas veliki Njegoš ima. Mi njega najmanje.Teško će bilo ko ili bilo šta krenuti nabolje dok vjerujemo da smo uvijek u pravu, iako toliko stvari ide pogrešnim putem, tj. onako kako bi trebalo. Ako usred svijeta kakav je danas i dalje tvrdimo da je sve ipak u redu, da je postavljeno na svoje mjesto, onda zasigurno jedni drugima zatvaramo oči. Zato, dragi moji, otvorite oči! Otvorene oči ne vide samo razumne i jasne stvari, ne vide samo ono što bi željele da vide, već i ono što ne valja, ono što će nas podstaći da se borimo i izborimo za ono što nikada ne bismo smjeli izgubiti, a to je čovjeka u čovjeku. Ja ne izlazim iz te ‘’arene’’ . Ni ja ni moj bič, jer ne biti čovjek je kič.
(Autor je pjesnik)